Djeca i mladi sa poremećajima u ponašanju, često kod osoba sa kojima dolaze u kontakt, izazivaju veoma „negativne“ emocionalne reakcije, zbog čega se veoma često i okrivljuju. Važno je istaći da ih roditelji, staratelji, nastavnici opisuju kao sklone kršenju pravila i neuvažavanju autoriteta nazivajući ih „nevaspitanim“, „bezobraznim“ ili „nemogućim“ zbog čega ona često bivaju izolovana. Sve ovo je praćeno i stalnim osećajem odbačenosti od strane „zdravih“ vršnjaka stvarajući pri tom intenzivne teškoće u pokušaju društvene integracije ovakve djece. Bitno je naglasiti da mladi iskazujući svoje mišljenje a pri tom se suprotsavljajući odraslima bivaju etiketirani kao poremećaji u ponašanju a sa druge strane je riječ samo o jednoj od razvojnih faza. To nedvosmisleno ukazuje na neprepoznavanje i nerazlikovanje problema od mogućih svakodnevnih situacija kada je u pitanju adolescentska populacija. Kao konsenkvence oni snose različite neuspešne metode tretmana kao što su: mnogostruki oblici kažnjavanja, namerno ignorisanje, stavljanje zabrana, surove odmazde i sl.
Problem odvajanja od roditelja (sepraciona anksioznost)
Strah u ispitnim situacijama, svim novim situacijama
Strah od nepoznatih osoba (socijalna anksioznost)
Napadi (straha, nervoze, napetosti, bez jasnih uzroka)
Fobije (od škole, životinja, mraka)
Depresivni premećaj (bezvoljnost, nesanica, osamljivanje i dr.)
Problemi na planu spavanja
Noćna mora
Noćni strah
Mjesečarenje
Problemi na planu ishrane
Odbijanje hrane
Gubitak tjelesne težine
Anoreksija
Prejedanje
Anksioznost postaje problematična kada usporava razvoj ili kada znatno utiče na opštu funcionalnost djeteta.
Kod djece, manifestacija anksioznog poremećaja zavisi od uzrasta i stadijuma razvoja djeteta. Na najranijim uzrastima se javljaju separaciona anksioznost (jak strah od udaljavanja od roditelja), te selektivni mutizam (nemogućnost govora izvan porodice); postepeno, sa uzrastom se manifestacije sve više približavaju onima koje susrećemo kod odraslih kao što su specifične fobije (strah od nekog predmeta ili neke situacije, npr. škole,životinja,zatvorenog prostora,strah od povraćanja), generalizovana anksioznost (pretjerana briga, utisak neizbježne katastrofe), socijalne fobije (strah od mišljena drugih, strah od poniženja koji dovodi do izbjegavanja socijalnih situacija), panični poremećaj (scene izražene anksioznosti, praćene strahom od umiranja, od gubitka kontrole, praćene ubrzanim radom srca, drhtanjem, itd), opsesivno kompulsivni poremećaj (neprijatne slike i misli – strah od zaraze, i radnje koje poništavaju opsjedajuće misli), sindrom post traumatskog stresa (proživljavanje nekog traumatičnog iskustva kroz „flash-back“, izbjegavanje situacije koja podsjeća na događaj, hipervigilnost).
Anksiozni poremećaj se ispoljava i kroz neke druge simptome koji mogu biti: somatski (bolovi, povraćanje, umor); poremećaji spavanja (insomnija, odbijanje odlaska na spavanje, noćne more); poremećaji ponašanja (ljutnja, uznemirenost, povlačenje).
Studije ukazuju da je 10 do 20% djece i adolescenata pogođeno ovim poremećajem, što ukazuje da je to najrasprostranjeniji poremećaj za ovu uzrasnu skupinu
Uzroci anksioznog poremećaja kod djece:
Iako je teško navesti konkretan uzročnik anksioznog poremećaja treba istaći da uticaj vrši više faktora. Naime, anksiozni poremećaj, kao i svi drugi problemi vezani za mentalno zdravlje su pod uticajem bioloških i psiholoških faktora na koje se nadovezuju neki drugi faktori lične prirode.
Neka ekstremna ponašanja će pospješiti razvoj anksioznosti: rigidno vaspitanje u kombinaciji sa konstantnim ponižavanjem djeteta će inhibirati povjerenje koje dijete može imati u sebe samog i povećaće fenomen brige u odnosu na određene situacije. Nasuprot tome, previše zaštitnički roditelji, koji odlučuju i reaguju umjesto svoje djece ili koji ih neprekidno štite od svega i svih će stvoriti atmosferu opšte sumnjičavosti koji će dalje pogoršati dječiju sigurnost u sebe i druge.
Neke traume isto tako mogu da generišu anksiozni poremećaj.
Treba istaći da su neka djeca koja se nalaze u blizini anksiozne osobe koja za dijete predstavlja model sklonija ansioznosti od onih koji rastu oslobođeni takvih uticaja.
Kada anksiozno ponašanje postane sistematično i kada je dijete preplašeno, zabrinuto, umorno ili osjetljivo da ne može normalno da funkcioniše, kao na primjer da postigne školski uspjeh, da ima prijatelje i da se druži, kada je često umorno i bezvoljno, itd. neophodno je zatražiti pomoć psihologa.
Agresivnost je svako ponašanje čiji je cilj namjerna povreda druge osobe. Ona se može javiti u obliku udarca, pljuvanja, grizenja (fizička agresija) ili u obliku uvrede ili prijetnje (verbalna agresija).
Upozoravajući znakovi agresivnog ponašanja:
Roditelji čija djeca pokazuju dolje navedene znakove trebali bi razgovarati sa stručnjakom koji će im pomoći u razumijevanju djece i savjetovati ih u prevenciji nasilnog ponašanja.
Znakovi kod male djece i predškolske djece:
- napadi bijesa koji traju dnevno duže od 15 minuta i ne može ih nitko smiriti (roditelji,vaspitači…), na kraju im ”popuste”
- ispadi agresije bez razloga
- impulsivnost i neustrašivost
- konstantno odbijanje zabrana i pravila ponašanja
Evo nekih prijedloga kako postupiti kada se dijete ponaša na neprimjeran način:
- «time–out» tj. dijete treba kao kaznu udaljiti I kratko vrijeme sjesti na određeno mjesto da “ohladi glavu”. Ta se tehnika može početi koristiti s 2 godine starosti samo treba paziti da vrijeme sjedenja ne bude dulje od 2 minute.
- djetetu oduzmite određene povlastice – poput kratkotrajne zabrane igranja s drugom djecom ili gledanja TV-a
- Pokažite svoje negodovanje prema neprimjerenom ponašanju
- reagujte svaki put kad se neadekvatno ponašanje javi
Sporije usvajanje znanja
Problemi sa čitanjem i/ili pisanjem
Hiperaktivnost
ADHD je skraćeni naziv za ponašanje koje nazivamo “poremećaj pažnje i hiperaktivnost”. Odnosi se na niz simptoma koji najčešće obuhvataju smetnje pažnje praćene nemirom i impulsivnošću. ADHD nije samo faza koju će dete spontano prerasti, niti je uzrokovan roditeljskim neuspehom u vaspitanju.
Hiperaktivnost se ponekad dijagnostifikuje i kod dece mlađe od 4 – 5 godinа, (ali se u većini slučajeva otkrije tek polaskom u školu). Djeca s ADHD dijagnozom neuobičajno su aktivna na vrlo ranom uzrastu: puno plaču, kasno noću traže da jedu, imaju poteškoće prilikom spavanja, često se bude, teško ih je smiriti i utješiti. Kasnije su stalno u pokretu, ne mogu sjedeti mirno, sve ih interesuje, stalno nešto zapitkuju, pažnja im je neprimerena za njihove godine, teško se uklapaju u igru s ostalom djecom.
Karakteristična ponašanja hiperaktivne djece?
- Dijete počinje da radi nešto prije nego što je dobilo uputstva i shvatilo šta se od njega traži.
- Gleda kako rade druga djeca prije nego što pokuša da uradi nešto samo.
- Radi prebrzo i čini nepotrebne greške, ali te greške nisu vezane za neznanje.
- Stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može duže vrijeme da sjedi na jednom mestu.
- Na pitanja odgovara prebrzo i ne daje sebi dovoljno vremena da razmisli.
- Nije sposobno da prati uputstva koja se daju cijeloj grupi.
- Ne može da zapamti uputstva, iako nema poteškoća sa pamćenjem.
- Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završava započete zadatke.
- Ima poteškoća u organizaciji pismenih radova: oni su obično nejasni.
- Pogrešno tumači jednostavne izjave i ne razumije mnoge riječi i rečenice.
- Može ponoviti stvari koje su mu rečene prije dužeg vremena, a ne može da ponovi one koje su rečene nedavno.
- Nespretno baca predmete ili mu oni padaju iz ruku.
- Lako se pridružuje onoj djeci koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružio
- Previše je pričljivo, često prekida razgovor.
- Često kaže “ne mogu to” i pre nego što pokuša, lako odustajanje je posebno uočljivo kod novih zadataka.
- Govori, peva i šapuće samo sebi.
- Ne može da izrazi misli na logičan i razumljiv način.
Kako roditelji mogu pomoći detetu (i sebi)?
Važno je znati da se ponašanje djeteta ne može promeniti “preko noći”. Potrebno je vremena da bi se primetile promjene i nerealno je očekivati brz napredak. Međutim, uz istrajnost i dosljednost, ponašanje deteta mijenjaće se u pozitivnom smjeru, a roditelji će imati realnija očekivanja. Dobra vijest kod ADHD-a je da ukoliko se na vrijeme prepozna i dijagnostikuje uz dobar tretman se može značajno redukovati simptome i olakšati život djetetu i okolini.
Primarna enureza se odnosi na situaciju kad dijete nije uopšte uspostavilo kontrolu mokrenja.
Sekundarna enureza nastaje naknadno – dijete je uspostavilo kontrolu mokrenja, ali je ponovo počelo nevoljno mokriti. Najčešće se javlja u dobi od 5-8 godina.
ENUREZA (lat. enuresis) je ponavljano, nevoljno mokrenje tokom dana ili noći u krevet ili odjeću u dobi kada djeca obično uspostave kontrolu nad pražnjenjem mokraćnog mjehura (nakon 4. – 5. godine). Dijagnoza enureze se postavlja ukoliko se nekontrolisano mokrenje pojavljuje redovno (barem dvaput sedmično), tokom dužeg razdoblja (nekoliko mjeseci).
ENKOMPREZA Poremećaji defekacije se manifestuju tako što dijete nesvjesno ili svjesno, povremeno ili stalno izbacuje izmet u veš ili na neodgovarajuće mjesto.Isto tako zadržavanje izmeta i odgađanje defekacije više dana može dovesti do proširenja debelog crijeva i stomačnih tegoba. Imajte na umu da je pražnjenje ili zadržavanje izmeta način komunikacije sa roditeljima ili bliskim odraslim koji na to obraćaju veliku pažnju, a u vidu nagrađivanja bitnih odraslih ili ispoljavanja revolta prema njima i njihovom načinu ophođenja prema djetetu. Ako se fokusirate samo na simptom, a ne vidite dijete u cjelini, dijete preko svog simptoma manipuliše roditeljima. Djeca sa enkomprezom su često emocionalno hipersenzitivna, nesigurna, stidljiva, plašljiva, anksiozna, tvrdoglava, agresivna, razmažena…
Neophodno je eliminisati moguće organske uzroke poremećaja defekacije kod djeteta. Ako je uzrok psihogen, djetetu i roditeljima, je potrebno pružiti psihološku podršku i tretman.
UZROCI:
Više je uzroka enureze, te ih možemo podijeliti na biološke-nasljedne, emocionalne, socijalne i organske.
Emocionalni uzroci su reakcija na neugodne događaje kao što su rastava braka ili nesređen brak roditelja, rođenje brata ili sestre, smrt u obitelji, promjena mjesta boravka, boravak u bolnici ili bilo koja promjena u djetetovoj okolini koja je kod djeteta izazvala osjećaj nesigurnost ili druge negativne emocije.
Društveni uzroci odnose se na to kako je djetetova okolina postupala u procesu stjecanja navike kontrole mokrenja. Jesu li postupci roditelja, bake/djedova ili drugih osoba iz djetetove okoline bili neprimjereni – nasilni, prestrogi i netolerantni postupci poput “dresure”, ali i stalno govorenje o tome, obraćanje i ocjenjivanje djeteta prema tome je li se pomokrilo ili nije.
Isto tako, mogu ju uzrokovati neadekvatni roditeljski odgojni postupci, zanemarivanje potreba djeteta, te nezanimanje za pokušaje uspostave kontrole mokrenja.
Indikovanim psihoterapijskim tretmanom se može uspješno djelovati na emocionalne i socijalne uzroke enureze.
Nedovoljni pokreti dijelovima tijela
Žmirkanje, šmrcanje, pokreti ramenima
Nevoljno ispuštanje glasova (mucanje i dr.)
Tikovi su ponavljajući, brzi, nekontrolisani pokreti dijelova tijela ili ispuštanje nevoljnih zvukova . Motorički tikovi mogu se pojaviti na bilo kojem dijelu tijela (rukama, nogama, licu, ramenima …). Jednostavni motorički tikovi su kratki, naizgled beznačajni pokreti koji traju vrlo kratko,ponekad kraće od jedne sekunde. U tu skupinu tikova spadali bi npr. treptanje očima, trzanje glave, grimase lica, pokreti ramenima.
Vokalni (zvučni) tikovi su besmisleni zvukovi ili glasovi kao što su čišćenje grla, kašljucanje, šmrcanje, siktanje.
U djetinjstvu se tikovi mogu pojaviti u raznim po dijete stresnim životnim situacijama kao što su npr. polazak u vrtić ili školu, promjena mjesta stanovanja, iščekivanje i rođenje brata/sestre, odlazak na ljetovanje, i sl, ali i u situacijama koje nisu naočigled tako stresne ali u djetetu izazivaju osjećaje uznemirenosti I straha (npr. promjene u porodičnoj dinamici, svađe između roditelja,vršnjački pritisci I slabija prihvaćenost,veliki edukativni zahtjevi itd). Neki od tikova se mogu pogoršati u situacijama u kojima se dijete osjeća pod stresom, tjeskobno ili nervozno, ili pak umorno. Bitno je, dakle, promatrati dijete i procijeniti što je to u njegovom životu moglo dovesti do pojave tika i kako mu se ta stresna situacija može olakšati,
Bitno je da se dijete zbog svog tika ne opominje niti kažnjava, niti mu je poželjno stalno vraćati pažnju na tik. Time će dijete samo postati još napetije, niskog samopouzdanja, a tik će se još više „ukorijeniti“, uz pojačan rizik da prestane biti prolazan a postane kroničan.
Ukoliko je uticaj tika na djetetov život velik, ukoliko dijete zbog tika otežano funkcioniše u socijalnoj sredini u kojoj živi ili ako zbog njega otežano komunicira, onda je stručnu pomoć potrebno potražiti neovisno o dužini trajanja tika.