Djeca se tokom svog razvoja i odrastanja mogu suočiti s poteškoćama u razvoju, ponašajnim i emocionalnim problemima i stresnim životnim događajima prilikom kojih trebaju psihoterapijsku podršku. Psihoterapija djece najčešće uključuje i rad sa roditeljima.
Psihoterapeut sa djetetom kroz različite kreativne i uzrastu prilagođene sadržaje i tehnike (igra, crtanje i slikanje, gluma, fantazija) uz atmosferu sigurnosti i povjerenja razvija odnos u kojem se dijete suočava sa poteškoćama, nalazi način da ih razumije i adekvatno se nosi sa njima.
Psihoterapija djece podrazumijeva povjerljivost što znači da psihoterapeut sa roditeljima može podijeliti ograničen dio sadržaja seansi koji se odnosi na napredak djeteta i ključne promjene.
Uporedo sa detetom, bilo bi idealno raditi i sa roditeljima, jer takav kombinovani pristup obezbeđuje i adekvatnu pozitivnu promenu.
U skladu sa uzrastom djeteta, uobičajena su jedan do dva susreta sedmično. Dužina terapije zavisi od težine i složenosti problema.
Problemi zbog kojih roditelji odlučuju djecu uključiti u terapijski proces i kod kojih je ona djelotvorna su:
NOĆNO MOKRENJE – ENUREZA je ponavljano, nevoljno mokrenje tokom noći u krevet ili odjeću u dobi kada djeca obično uspostave kontrolu nad pražnjenjem mokraćnog mjehura (nakon 4. – 5. godine). Dijagnoza enureze se postavlja ukoliko se nekontrolisano mokrenje pojavljuje redovno (barem dvaput sedmično), tokom dužeg razdoblja (nekoliko mjeseci).
Enureza se dijeli na primarnu i sekundarnu.
Primarna enureza se odnosi na situaciju kad dijete nije uopšte uspostavilo kontrolu mokrenja.
Sekundarna enureza nastaje naknadno – dijete je uspostavilo kontrolu mokrenja, ali je ponovo počelo nevoljno mokriti. Najčešće se javlja u dobi od 5-8 godina.
UZROCI
Više je uzroka enureze, te ih možemo podijeliti na biološke-nasljedne, emocionalne, socijalne i organske.
Emocionalni uzroci su reakcija na neugodne događaje kao što su rastava braka ili nesređen brak roditelja, rođenje brata ili sestre, smrt u obitelji, promjena mjesta boravka, boravak u bolnici ili bilo koja promjena u djetetovoj okolini koja je kod djeteta izazvala osjećaj nesigurnost ili druge negativne emocije.
Društveni uzroci odnose se na to kako je djetetova okolina postupala u procesu stjecanja navike kontrole mokrenja. Jesu li postupci roditelja, bake/djedova ili drugih osoba iz djetetove okoline bili neprimjereni – nasilni, prestrogi i netolerantni postupci poput “dresure”, ali i stalno govorenje o tome, obraćanje i ocjenjivanje djeteta prema tome je li se pomokrilo ili nije.
Uzrok mogu biti I neadekvatni vaspitni postupci roditelja, zanemarivanje potreba djeteta ili odsustvo zanimanja za pokušaje uspostave kontrole mokrenja.
OSNOVNA PRAVILA KOJIH SE TREBA PRIDRŽAVATI
-Ne okrivljavati dijete niti mu nametati grižnju savjesti zbog mokrenja u krevet – dijete na to ne može uticati.
-Dijete se zbog toga ne smije kažnjavati, a treba osigurati da ga nitko zbog toga ne ponižava i sramoti.
-Roditelji mlađe djece mogu zajedno s njima voditi dnevnik mokrenja te ga nagrađivati za svaku suhu noć nekom malom, simboličnom nagradom.
-Nakon posljednjeg obroka uzetog prije spavanja dijete ne bi smjelo piti.
-Dijete se treba pomokriti neposredno prije spavanja.
-Vježbe širenja mokraćnog mjehura – dijete treba pokušati povećati razmak između mokrenja tokom dana kako bi se mokraćni mjehur proširio i naučio zadržati tekućinu preko noći.
Ukoliko se pridržavanjem osnovnih pravila ne postigne uspjeh, osobito ako se radi o dugotrajnoj enurezi, liječenje se provodi lijekovima i/ili psihoterapijom.
Tikovi su iznenadni, ponavljajući, brzi, nekontrolisani pokreti i/ili zvukovi koji se mogu opisati kao prenaglašene „karikature“ nekih uobičajenih fizičkih pokreta i zvukova,Prilično su česti tokom odrasle dobi, ali je njihova pojava naglašenija tokom djetinjstva.Prema nekim istraživanjima, čak 5-20% od sve djece školske dobi razvit će tokom svog djetinjstva neki tik prolaznog karaktera. U nekim slučajevima tik je privremeno stanje koje će se riješiti „samo od sebe“. Ipak, kod neke djece tikovi tokom vremena postaju sve tvrdokorniji i kompleksniji.
Kakvi sve tikovi postoje?
Jedna od uobičajenih podjela tikova je podjela na jednostavne (koji obuhvaćaju tek nekoliko mišića ili jednostavnih zvukova) i složene, tzv. kompleksne tikove (koji obuhvaćaju nekoliko mišićnih skupina ili pune riječi i rečenice).
Slijedeća podjela tikova je na motoričke i vokalne (zvučne) tikove. Motorički tikovi mogu se pojaviti na bilo kojem dijelu tijela (rukama, nogama, licu, ramenima …). Jednostavni motorički tikovi su kratki, naizgled beznačajni pokreti koji traju vrlo kratko. U tu skupinu tikova spadali bi npr. treptanje očima, trzanje glave, grimase lica, pokreti ramenima.
Kompleksni motorički tikovi uključuju sporije, duže, smislenije pokrete kao što su geste lica, griženje, udarci. Jednostavni vokalni (zvučni) tikovi su besmisleni zvukovi ili glasovi kao što su čišćenje grla, kašljucanje, šmrcanje, siktanje. Kompleksni vokalni tikovi uključuju slova, riječi, fraze, izjave, čak do toga da govor djeteta u potpunosti može biti abnormalan, neobičnih ritmova, tonova, naglasaka ili intenziteta, ponekad uz neposredno ponavljanje vlastitih ili tuđih riječi. Ovisno o vremenu i intenzitetu pojavljivanja, tikovi se mogu podijeliti na prolazne i hronične. Prolazni tikovi javljaju se više puta dnevno tokom najmanje četiri sedmice, ali ne duže od perioda od 12 mjeseci. Hronični tikovi su tikovi koji traju duže od godinu dana.
Što dovodi do razvoja tikova?
Razvoj tikova se u stručnoj literaturi najčešće pripisuje emocionalnim faktorima.
Kada se zabrinuti?
Kao što je već spomenuto, prolazni tikovi pojavljuju se kod velikog broja djece predškolske i školske dobi, a dosta tikova, zbog svoje slabe primjetnosti, prođe i nezapaženo.
U djetinjstvu se tikovi mogu pojaviti u raznim po dijete stresnim životnim situacijama kao što su npr. polazak u vrtić ili školu, promjena mjesta stanovanja, iščekivanje i rođenje brata/sestre, odlazak na ljetovanje, i sl, ali i u situacijama koje nisu naočigled tako stresne ali u djetetu izazivaju osjećaje uznemirenosti i napetosti (npr. promjene u porodičnoj dinamici, svađe između roditelja, itd). Neki od tikova se mogu pogoršati u situacijama u kojima se dijete osjeća pod stresom, napeto ili nervozno. Bitno posmatrati dijete i procijeniti što je to u njegovom životu moglo dovesti do pojave tika i kako mu se ta stresna situacija može olakšati, te dijete naučiti nekim tehnikama ovladavanja stresnom situacijom te smanjena napetosti. Važno je napomenuti kako je tik gotovo nemoguće zaustaviti svojom voljom, ili je ta voljna kontrola moguća u vrlo kratkom vremenskom periodu. Drugim riječima, dijete ne „tika“ namjerno, iz inata, niti može dugoročno utjecati na svoj tik. Bitno je da se dijete zbog svog tika ne opominje niti kažnjava, niti mu je poželjno stalno skretati pažnju na tik, jer će time dijete samo postati još napetije, niskog samopouzdanja, i tik će se još više „ukorijeniti“, uz pojačan rizik da prestane biti prolazan i postane hroničan.
Tretman tikova
Najbolje se obratiti dječijem psihologu da uz stručan psihoterapijski tretman djeteta i adekvatno savjetovanje roditelja što brže i efikasno prevaziđete dječje tegobe.
Kompleksni motorički tikovi uključuju sporije, duže, smislenije pokrete kao što su geste lica, griženje, udarci. Jednostavni vokalni (zvučni) tikovi su besmisleni zvukovi ili glasovi kao što su čišćenje grla, kašljucanje, šmrcanje, siktanje. Kompleksni vokalni tikovi uključuju slova, riječi, fraze, izjave, čak do toga da govor djeteta u potpunosti može biti abnormalan, neobičnih ritmova, tonova, naglasaka ili intenziteta, ponekad uz neposredno ponavljanje vlastitih ili tuđih riječi. Ovisno o vremenu i intenzitetu pojavljivanja, tikovi se mogu podijeliti na prolazne i hronične. Prolazni tikovi javljaju se više puta dnevno tokom najmanje četiri sedmice, ali ne duže od perioda od 12 mjeseci. Hronični tikovi su tikovi koji traju duže od godinu dana.
Što dovodi do razvoja tikova?
Razvoj tikova se u stručnoj literaturi najčešće pripisuje emocionalnim faktorima.
Kada se zabrinuti?
Kao što je već spomenuto, prolazni tikovi pojavljuju se kod velikog broja djece predškolske i školske dobi, a dosta tikova, zbog svoje slabe primjetnosti, prođe i nezapaženo.
U djetinjstvu se tikovi mogu pojaviti u raznim po dijete stresnim životnim situacijama kao što su npr. polazak u vrtić ili školu, promjena mjesta stanovanja, iščekivanje i rođenje brata/sestre, odlazak na ljetovanje, i sl, ali i u situacijama koje nisu naočigled tako stresne ali u djetetu izazivaju osjećaje uznemirenosti i napetosti (npr. promjene u porodičnoj dinamici, svađe između roditelja, itd). Neki od tikova se mogu pogoršati u situacijama u kojima se dijete osjeća pod stresom, napeto ili nervozno. Bitno posmatrati dijete i procijeniti što je to u njegovom životu moglo dovesti do pojave tika i kako mu se ta stresna situacija može olakšati, te dijete naučiti nekim tehnikama ovladavanja stresnom situacijom te smanjena napetosti. Važno je napomenuti kako je tik gotovo nemoguće zaustaviti svojom voljom, ili je ta voljna kontrola moguća u vrlo kratkom vremenskom periodu. Drugim riječima, dijete ne „tika“ namjerno, iz inata, niti može dugoročno utjecati na svoj tik. Bitno je da se dijete zbog svog tika ne opominje niti kažnjava, niti mu je poželjno stalno skretati pažnju na tik, jer će time dijete samo postati još napetije, niskog samopouzdanja, i tik će se još više „ukorijeniti“, uz pojačan rizik da prestane biti prolazan i postane hroničan.
Tretman tikova
Najbolje se obratiti dječijem psihologu da uz stručan psihoterapijski tretman djeteta i adekvatno savjetovanje roditelja što brže i efikasno prevaziđete dječje tegobe.
Agresivnost je svako ponašanje čiji je cilj namjerna povreda druge osobe. Ona se može javiti u obliku udarca, pljuvanja, grizenja (fizička agresija) ili u obliku uvrede ili prijetnje (verbalna agresija). Agresivnost može biti direktna i indirektna.Direktna uključuje: ruganje, ponižavanje, vrijeđanje, kritikovanje, naređivanje i zahtijevanje podređenosti, guravanje, udaranje, čupanje. Indirektna je teže uočljiva kao npr. namjerno isključivanje djeteta iz grupnih igara, ogovaranje itd.
Ukoliko okolina ne reaguje na ponavljajuće agresivne reakcije djeteta, dijete će iste reakcije koristit ubuduće kad bude željelo nešto postići.
U različitim dobima prevladaju različiti oblici agresivnog ponašanja. U ranom djetinjstvu (s oko četiri godine) prevladava fizička i direktna agresivnost i ona se zadržava sve do kraja predškolske dobi. Nakon toga, pri kraju predškolskog i početkom školskog razdoblja, do izražaja dolazi verbalna i indirektna agresivnost. Istraživanja pokazuju da se kod školske djece, uz otvorene oblike agresivnosti, pojavljuju i neki oblici prikrivene agresivnosti, kao što su npr. laganje i krađa.
Većina istraživanja pokazuje da je u adolescentoj dobi (13-19 godina) agresivno ponašane rjeđe, ali s težim posljedicama. Dok su kod predškolske i djece mlađe školske dobi uzroci agresije uglavnom unutar porodice (tj. agresivno ponašanje je vezano uz određene postupke roditelja), agresiju adolescenata mogu izazvati događaji u školi, komšiluku, odnosi među vršnjacima… Agresivno ponašanje se nauči rano I ako je još uvijek postojano u dobi od osam godina, teško se mijenja bez psihološke podrške.
Ukoliko okolina ne reaguje na ponavljajuće agresivne reakcije djeteta, dijete će iste reakcije koristit ubuduće kad bude željelo nešto postići.
U različitim dobima prevladaju različiti oblici agresivnog ponašanja. U ranom djetinjstvu (s oko četiri godine) prevladava fizička i direktna agresivnost i ona se zadržava sve do kraja predškolske dobi. Nakon toga, pri kraju predškolskog i početkom školskog razdoblja, do izražaja dolazi verbalna i indirektna agresivnost. Istraživanja pokazuju da se kod školske djece, uz otvorene oblike agresivnosti, pojavljuju i neki oblici prikrivene agresivnosti, kao što su npr. laganje i krađa.
Većina istraživanja pokazuje da je u adolescentoj dobi (13-19 godina) agresivno ponašane rjeđe, ali s težim posljedicama. Dok su kod predškolske i djece mlađe školske dobi uzroci agresije uglavnom unutar porodice (tj. agresivno ponašanje je vezano uz određene postupke roditelja), agresiju adolescenata mogu izazvati događaji u školi, komšiluku, odnosi među vršnjacima… Agresivno ponašanje se nauči rano I ako je još uvijek postojano u dobi od osam godina, teško se mijenja bez psihološke podrške.
Sva se djeca u toku razvoja suočavaju sa novim i nepoznatim iskustvima koja su praćena reakcijom straha.Vrlo rano na uzrastu od oko 8 mj. se javlja jedan od prvih strahova tzv. separacioni strah. On je indikator zdravog dječijeg razvoja.Kasnije slijede strahovi od mraka,nekih životinja,likova iz mašte,samoće,prvih odvajanja od roditelja.Sve su to nornalni razvojni izazovi koje dijete najčešće samo prevazilazi uz adekvatnu podršku roditelja i drugih važnih osoba iz okruženja.
Nažalost nemaju sva djeca dobar adaptibilni potencijal na vanjske izazove i zahtjeve.Neka od njih razviju snažne ponekad neracionalne strahove koji im sputavaju igru,druženje,učenje… Ti snažni najčešće neracionalni strahovi nazivaju se fobije.
U samim počecima pojave straha bilo bi dobro da roditelj pomogne djetetu da prevaziđe strah postepeno ga suočavajući sa izvorom straha (mrakom, školom…). Naime dobro je da je u situacijama kada je strah prisutan roditelj bude uz dijete i ohrabri ga, podrži, nikako ga gurajući u izvor straha brže nego što to dijete dozvoljava.
Ako roditelji prepoznaju na vrijeme neracionalnost i snažan intenzitet straha trebali bi zatražiti stručnu pomoć jer je tada psihoterapijski tretman puno kraći i efikasniji.
Nažalost nemaju sva djeca dobar adaptibilni potencijal na vanjske izazove i zahtjeve.Neka od njih razviju snažne ponekad neracionalne strahove koji im sputavaju igru,druženje,učenje… Ti snažni najčešće neracionalni strahovi nazivaju se fobije.
U samim počecima pojave straha bilo bi dobro da roditelj pomogne djetetu da prevaziđe strah postepeno ga suočavajući sa izvorom straha (mrakom, školom…). Naime dobro je da je u situacijama kada je strah prisutan roditelj bude uz dijete i ohrabri ga, podrži, nikako ga gurajući u izvor straha brže nego što to dijete dozvoljava.
Ako roditelji prepoznaju na vrijeme neracionalnost i snažan intenzitet straha trebali bi zatražiti stručnu pomoć jer je tada psihoterapijski tretman puno kraći i efikasniji.
Učenje je vrlo kompleksna kognitivna funkcija.Zahtjeva posjedovanje dobrih intelektualnih sposobnosti,dobru koncentraciju i pažnju i na kraju dobra interesovanja i motivaciju.Ako neka od ovih karika zakaže rezultati u procesu usvajanja znanja su najčešće oslabljeni i to se registruje kao pad nastavnih postignuća kroz slabe ocjene.
Jedna od najčešćih psiholoških smetnji zbog koje roditelji traže pomoć psihologa za svoje dijete je upravo slabiji potencijal za učenje.Da bismo mogli utvrditi razlog pada mentalne efikasnosti moramo provjeriti sve gore navedene aspekte psihološkog funkcionisanja baterijom psiholoških testova inteligencije i ličnosti djeteta.
Osobit inidikator za obraćenje psihologu je nagli pad dječijih postignuća tj. pad uspjeha što predstavlja siguran signal da je učenje „stradalo“ usljed nekih drugih psiholoških tegoba koje otežavaju samo učenje.
Razgovarajte s djetetom prije nego što ga kritikujete jer će vam se nekad samo požaliti da u posljednje vrijeme teže pamti,da mu misli „lutaju“, da je izgubilo volju za učenje… Ako dijete ne uspijeva samo ili uz vašu pomoć vratiti dobar potencijal za učenje zatražite stručnu pomoć.
Jedna od najčešćih psiholoških smetnji zbog koje roditelji traže pomoć psihologa za svoje dijete je upravo slabiji potencijal za učenje.Da bismo mogli utvrditi razlog pada mentalne efikasnosti moramo provjeriti sve gore navedene aspekte psihološkog funkcionisanja baterijom psiholoških testova inteligencije i ličnosti djeteta.
Osobit inidikator za obraćenje psihologu je nagli pad dječijih postignuća tj. pad uspjeha što predstavlja siguran signal da je učenje „stradalo“ usljed nekih drugih psiholoških tegoba koje otežavaju samo učenje.
Razgovarajte s djetetom prije nego što ga kritikujete jer će vam se nekad samo požaliti da u posljednje vrijeme teže pamti,da mu misli „lutaju“, da je izgubilo volju za učenje… Ako dijete ne uspijeva samo ili uz vašu pomoć vratiti dobar potencijal za učenje zatražite stručnu pomoć.
Sve više mladih razvija zavisnost o internetu, kao i o video igricama što može postati ozbiljan problem za uspješan i produktivan život mlade osobe te briga za cijelu porodicu.
Zavisnost o internetu može biti ozbiljan izazov za svladavanje. Kao i kod svih problema, prevencija je puno jednostavnija od rješavanja problema kad se jednom razvije u punom kapacitetu.
Nije lako razlikovati „normalnu“ upotrebu interneta od zavisnosti o internetu. Korištenje interneta je integralni dio adolescentskog života, kako društvenog, tako i akademskog i važno je da im je dostupan, ali je bitno da ne postanu zavisni o njemu.
Važno je za početak znati da nisu svi u jednakom riziku za razvoj zavisnosti o internetu. Mladi koji pate od depresije, anksioznosti ili imaju neke druge psihološke probleme su u većem riziku za razvoj zavisnosti o internetu. Naročito su mladi koji pate od socijalne anksioznosti ili se u društvu vršnjaka osjećaju čudno i otuđeno skloni okrenuti se internetu u pokušaju da se osjećaju prihvaćeno. Oni često zamjenjuju realni društveni život s provođenjem vremena uz različite sadržaje na internetu. Dakle, ako imate dijete koje se ne osjeća dobro u svojoj koži, često je depresivno ili anksiozno te ima problema u stvaranju i održavanju odnosa s vršnjacima važno je da potražite pomoć i radite na tim problemima te istovremeno pazite da se dijete ne okrene internetu za „utjehu“.
Prepoznati problem na vrijeme i reagovati, ne čekati da se problem pojača je važna obaveza roditelja.
Ovo su neki znakovi koji ukazuju da je dijete u problemu:
• Slabljenje ocjena u školi
• Smanjivanje interesovanja i društvenih aktivnosti
• Zatvorenost I tajanstvenost.
• Veća odstupanja u navikama spavanja (noći provodi na internetu, danju spava).
Ovi znakovi ne moraju biti znakovi zavisnosti jer se nekad događaju i kao uobičajen dio adolescentskog perioda. Ali to jesu znakovi na koje treba obratiti pažnju, zbog kojih treba više pratiti što je s djetetom i je li dijete u problemu ili ne. Roditelj treba pratiti ima li nekih značajnih promjena u upotrebi interneta te promjena u psihičkom stanju djeteta. Ukoliko primijetite znakove upozorenja, ranije dovođenje djeteta stručnjaku može ubrzati rješavanje problema
Zavisnost o internetu može biti ozbiljan izazov za svladavanje. Kao i kod svih problema, prevencija je puno jednostavnija od rješavanja problema kad se jednom razvije u punom kapacitetu.
Nije lako razlikovati „normalnu“ upotrebu interneta od zavisnosti o internetu. Korištenje interneta je integralni dio adolescentskog života, kako društvenog, tako i akademskog i važno je da im je dostupan, ali je bitno da ne postanu zavisni o njemu.
Važno je za početak znati da nisu svi u jednakom riziku za razvoj zavisnosti o internetu. Mladi koji pate od depresije, anksioznosti ili imaju neke druge psihološke probleme su u većem riziku za razvoj zavisnosti o internetu. Naročito su mladi koji pate od socijalne anksioznosti ili se u društvu vršnjaka osjećaju čudno i otuđeno skloni okrenuti se internetu u pokušaju da se osjećaju prihvaćeno. Oni često zamjenjuju realni društveni život s provođenjem vremena uz različite sadržaje na internetu. Dakle, ako imate dijete koje se ne osjeća dobro u svojoj koži, često je depresivno ili anksiozno te ima problema u stvaranju i održavanju odnosa s vršnjacima važno je da potražite pomoć i radite na tim problemima te istovremeno pazite da se dijete ne okrene internetu za „utjehu“.
Prepoznati problem na vrijeme i reagovati, ne čekati da se problem pojača je važna obaveza roditelja.
Ovo su neki znakovi koji ukazuju da je dijete u problemu:
• Slabljenje ocjena u školi
• Smanjivanje interesovanja i društvenih aktivnosti
• Zatvorenost I tajanstvenost.
• Veća odstupanja u navikama spavanja (noći provodi na internetu, danju spava).
Ovi znakovi ne moraju biti znakovi zavisnosti jer se nekad događaju i kao uobičajen dio adolescentskog perioda. Ali to jesu znakovi na koje treba obratiti pažnju, zbog kojih treba više pratiti što je s djetetom i je li dijete u problemu ili ne. Roditelj treba pratiti ima li nekih značajnih promjena u upotrebi interneta te promjena u psihičkom stanju djeteta. Ukoliko primijetite znakove upozorenja, ranije dovođenje djeteta stručnjaku može ubrzati rješavanje problema
Stidljivo dijete je preokupirano brigom o tome kako ga drugi ljudi iz okruženja doživljavaju,da li im se dopada, da li ga prihvataju, da li ga shvataju… Najčešće se plaši negativnih reakcija na svoje postupke, stavove… Zbog toga se dijete da bi izbjeglo negativne komentare povlači i zatvara u sebe. Na taj način dijete propušta mnoge životne izazove i ne dobija priliku da stvarno testira svoje sposobnosti. Izbjegavanje situacija mu ne pomaže već samo pojačava njegov doživljaj neadekvatnosti i nesposobnosti.
Odrasli mogu pomoći djetetu da prevaziđe stidljivost na različite načine. Osnovno pravilo u borbi sa dječijom stidljivošću je pomoći djetetu da prevaziđe situaciju nelagode svojim prisustvom, podrškom, ličnim modelom, uključivanjem prijatelja, brata ili sestre u njegovo društvo prilikom suočavanja sa za njega stresnim situacijama. Dakle ako dijete npr. ima problem da samo ide u prodavnicu i zatraži ono što mu treba dobro je da u početku s njim ide neko koga doživljava kao podršku. U početku on može samo biti posmatrač u toj situaciji da bi prevladao početnu nelagodu i postepeno se uveo u situaciju.Taj put tzv. sistematske desenzitizacije ili postepenog savladavanja straha ulaženjem u situacije koje plaše dijete uz podršku poznate osobe jedan je od načina borbe sa stidljivošću.
Samoj situaciji treba prethoditi priprema kroz razgovor o situaciji koja plaši dijete. U sigurnom porodičnom okruženju uz humor,vježbe opuštanja dijete se u mašti priprema za moguće ishode suočavanja sa stresnim situacijama.
Dragi roditelji stidljive djece pokušajte ove jednostavne vježbe savladavanja stidljivosti. Ako ne ide stanje djeteta je kompleksnije I traži psihološku podršku.
Odrasli mogu pomoći djetetu da prevaziđe stidljivost na različite načine. Osnovno pravilo u borbi sa dječijom stidljivošću je pomoći djetetu da prevaziđe situaciju nelagode svojim prisustvom, podrškom, ličnim modelom, uključivanjem prijatelja, brata ili sestre u njegovo društvo prilikom suočavanja sa za njega stresnim situacijama. Dakle ako dijete npr. ima problem da samo ide u prodavnicu i zatraži ono što mu treba dobro je da u početku s njim ide neko koga doživljava kao podršku. U početku on može samo biti posmatrač u toj situaciji da bi prevladao početnu nelagodu i postepeno se uveo u situaciju.Taj put tzv. sistematske desenzitizacije ili postepenog savladavanja straha ulaženjem u situacije koje plaše dijete uz podršku poznate osobe jedan je od načina borbe sa stidljivošću.
Samoj situaciji treba prethoditi priprema kroz razgovor o situaciji koja plaši dijete. U sigurnom porodičnom okruženju uz humor,vježbe opuštanja dijete se u mašti priprema za moguće ishode suočavanja sa stresnim situacijama.
Dragi roditelji stidljive djece pokušajte ove jednostavne vježbe savladavanja stidljivosti. Ako ne ide stanje djeteta je kompleksnije I traži psihološku podršku.
Razvod roditelja je emotivno i psihološki kompleksan proces koji može značajno utjecati na sve članove obitelji, posebno na djecu. Djeca često osjećaju zbunjenost, tugu, ljutnju ili krivnju, a njihova reakcija ovisi o dobi, osobnosti i načinu na koji roditelji pristupaju situaciji. Kod mlađe djece mogu se javiti strahovi i nesigurnost, dok adolescenti mogu postati buntovni ili povučeni. Ključni faktor za prilagodbu djeteta je način na koji roditelji komuniciraju i rješavaju konflikte nakon razvoda, jer održavanje stabilnosti, podrške i ljubavi može ublažiti negativne posljedice. Dugoročno, djeca razvedenih roditelja mogu razviti otpornost, ali su često izložena većem riziku za poteškoće u vezama i emocionalnoj sigurnosti ako konflikt između roditelja ostane prisutan.
Gubitak bliskih osoba jedno je od najtežih iskustava kroz koje ljudi prolaze i ima dubok emotivni i psihološki utjecaj. Tugovanje je prirodan proces koji se odvija kroz različite faze, uključujući šok, poricanje, tugu, ljutnju i, na kraju, prihvaćanje. Svaka osoba tuguje na svoj način, ovisno o svom karakteru, odnosu s preminulom osobom i podršci okoline. Kod nekih se može razviti kompleksna tuga, koja traje dulje i ometa svakodnevno funkcioniranje. Ključni faktor u nošenju s gubitkom jest otvorena komunikacija i izražavanje osjećaja, kao i podrška prijatelja, obitelji ili terapeuta. Iako je bol gubitka velika, s vremenom mnogi pronađu načine da integriraju sjećanja i ljubav prema izgubljenoj osobi u svoj život te ponovno pronađu unutarnji mir.
Suočavanje s teškim i hroničnim bolestima izazovan je proces koji obuhvaća fizičke, emocionalne i psihološke aspekte. Dijagnoza ozbiljne bolesti često izaziva šok, strah i neizvjesnost, dok se osobe suočavaju s promjenama u svakodnevnom životu, ograničenjima i potrebom za prilagodbom. Psihološki odgovori mogu uključivati tugu, anksioznost, ljutnju, a ponekad i depresiju. Ključni faktori u nošenju s bolešću uključuju podršku obitelji i prijatelja, kvalitetnu zdravstvenu skrb, kao i tehnike poput mindfulnessa, terapije i grupne podrške. Prihvaćanje bolesti i fokusiranje na ono što se može kontrolirati često pomažu u očuvanju mentalnog zdravlja i kvalitete života. Osobe koje uspiju pronaći smisao unatoč poteškoćama često razviju snagu i otpornost koje im pomažu da se lakše nose s izazovima.
Problemi u izražavanju emocija mogu imati značajan utjecaj na mentalno zdravlje, odnose i cjelokupnu kvalitetu života. Osobe koje teško izražavaju svoje osjećaje često se suočavaju s unutarnjim konfliktima, stresom i osjećajem izoliranosti. Razlozi za ovakve poteškoće mogu uključivati strah od odbijanja ili osude, nedostatak emocionalne pismenosti, ili traumatična iskustva iz prošlosti. Potiskivanje emocija može dovesti do problema poput anksioznosti, depresije ili fizičkih tegoba povezanih sa stresom. Razvijanje sposobnosti za prepoznavanje i izražavanje emocija ključno je za emocionalno zdravlje. To se može postići kroz terapiju, introspektivne tehnike ili prakticiranje iskrene komunikacije u sigurnom i podržavajućem okruženju. Otvaranje prema vlastitim osjećajima omogućava dublje povezivanje s drugima i bolje razumijevanje sebe.
Povlačenje, kao oblik ponašanja, često je način na koji osobe reagiraju na stres, emocionalne povrede ili osjećaj preopterećenosti. Može se manifestirati kroz izbjegavanje društvenih interakcija, smanjenje komunikacije ili povlačenje iz aktivnosti koje su nekada bile ugodne. Uzroci povlačenja mogu biti različiti, uključujući anksioznost, depresiju, osjećaj neprihvaćenosti ili potrebe za zaštitom vlastite ranjivosti.
Iako povremeno povlačenje može biti prirodna potreba za odmorom i introspekcijom, dugotrajna izolacija može dovesti do osjećaja usamljenosti i pogoršanja mentalnog zdravlja. Ključ za prevladavanje povlačenja leži u postepenom obnavljanju povjerenja, uspostavljanju sigurnog okruženja i traženju podrške, bilo kroz bliske odnose ili profesionalnu pomoć. Uspješna integracija u društvene aktivnosti i izražavanje osjećaja može pomoći osobi da pronađe unutarnju ravnotežu i osjećaj pripadnosti.
Iako povremeno povlačenje može biti prirodna potreba za odmorom i introspekcijom, dugotrajna izolacija može dovesti do osjećaja usamljenosti i pogoršanja mentalnog zdravlja. Ključ za prevladavanje povlačenja leži u postepenom obnavljanju povjerenja, uspostavljanju sigurnog okruženja i traženju podrške, bilo kroz bliske odnose ili profesionalnu pomoć. Uspješna integracija u društvene aktivnosti i izražavanje osjećaja može pomoći osobi da pronađe unutarnju ravnotežu i osjećaj pripadnosti.
Konfuzije identiteta javljaju se kada osoba ima poteškoća u razumijevanju ili prihvaćanju vlastitog identiteta, uključujući osobne vrijednosti, uvjerenja, uloge i ciljeve. Ovaj fenomen često se pojavljuje tijekom prijelaznih razdoblja, poput adolescencije, kada se osoba suočava s pitanjima “Tko sam ja?” i “Koje je moje mjesto u svijetu?”. Međutim, može se javiti i kasnije u životu, osobito nakon značajnih životnih promjena, poput razvoda, gubitka posla ili selidbe.
Konfuzija identiteta može izazvati osjećaje nesigurnosti, tjeskobe i izoliranosti. Često je povezana s unutarnjim konfliktima između očekivanja okoline i vlastitih želja i potreba. Rješavanje ovih konfuzija uključuje proces samopropitivanja, istraživanja vlastitih interesa i vrijednosti te traženje autentičnosti. Podrška terapeuta, bliskih osoba ili sudjelovanje u zajednici može pomoći u procesu definiranja i prihvaćanja vlastitog identiteta, što vodi većem osjećaju stabilnosti i samopouzdanja.
Konfuzija identiteta može izazvati osjećaje nesigurnosti, tjeskobe i izoliranosti. Često je povezana s unutarnjim konfliktima između očekivanja okoline i vlastitih želja i potreba. Rješavanje ovih konfuzija uključuje proces samopropitivanja, istraživanja vlastitih interesa i vrijednosti te traženje autentičnosti. Podrška terapeuta, bliskih osoba ili sudjelovanje u zajednici može pomoći u procesu definiranja i prihvaćanja vlastitog identiteta, što vodi većem osjećaju stabilnosti i samopouzdanja.
Depresivnost je emocionalno stanje koje se karakterizira osjećajem duboke tuge, beznade, niskog samopouzdanja i gubitka interesa za aktivnosti koje su nekada bile ugodne. Osobe koje doživljavaju depresivnost često se osjećaju iscrpljeno, a njihova svakodnevna funkcioniranja, kao što su rad, odnosi i socijalni život, mogu biti značajno pogođena. Depresivnost nije samo prolazna tuga, već dugotrajno stanje koje može utjecati na fizičko, mentalno i emocionalno zdravlje.
Uzroci depresivnosti mogu biti različiti, uključujući genetske predispozicije, traumatske događaje, dugotrajni stres, hormonalne promjene ili kemijske neravnoteže u mozgu. Simptomi mogu varirati, ali obično uključuju osjećaj bezvrijednosti, tjeskobu, promjene u apetitu i spavanju, smanjenu koncentraciju, pa čak i suicidalne misli.
Važno je prepoznati depresivnost na vrijeme jer se ona može liječiti uz pomoć terapije, lijekova i podrške obitelji i prijatelja. Rano suočavanje s depresivnošću i traženje profesionalne pomoći ključni su za oporavak i povratak u normalan život.
Uzroci depresivnosti mogu biti različiti, uključujući genetske predispozicije, traumatske događaje, dugotrajni stres, hormonalne promjene ili kemijske neravnoteže u mozgu. Simptomi mogu varirati, ali obično uključuju osjećaj bezvrijednosti, tjeskobu, promjene u apetitu i spavanju, smanjenu koncentraciju, pa čak i suicidalne misli.
Važno je prepoznati depresivnost na vrijeme jer se ona može liječiti uz pomoć terapije, lijekova i podrške obitelji i prijatelja. Rano suočavanje s depresivnošću i traženje profesionalne pomoći ključni su za oporavak i povratak u normalan život.